5Ritmova na putu ozdravljenja

enesa1

Intervju za portal Radio Sarajevo

Nakon dobrih prošlogodišnjih iskustava, i ove godine će se u Sarajevu održati radionica 5Ritmova, koja predstavlja specifičnu metodu liječenja plesom. Voditeljica i koreografkinja Enesa Mahić iz Zagreba će u subotu 30. marta od 10,00 do 17,00 raditi sa polaznicima na temu ‘Priče tijela, priče srca’, a radionica je namijenjena svim zainteresiranim građanima/kama, čak i onima kojima je do sada ples bio stran.

Enesa Mahić već desetak godina istražuje međuodnos tijela i psihe – od tjelesno-orijentirane psihoterapije kroz Pet ritmova, do rada s traumom. Kaže kako joj je cilj “pokrenuti tijela bez kočnica i ohrabriti plesače da nauče pratiti val u sebi i vjerovati u vlastitu promjenu. O kakvih se, u stvari, pet ritmova radi?

Mahić: To je meditacija u pokretu, plesna metoda koju je Gabrielle Roth, američka plesačica i koreografkinja, otkrila i razvila kroz desetljeća promatranja tijela u pokretu tisuća različitih ljudi na svojim radionicama. Primijetila je da se jednom kad ljudi prodišu i počnu spontanije plesati, u plesačima ponavljaju određeni pokreti kao šablone, bez obzira je li u Americi ili Europi, plešu li djeca ili odrasli, new age istraživači ili psihijatrijski bolesnici. Shvatila je da se svaki proces u plesu ili prirodi odvija u pet etapa, kroz pet različitih ritmova koji zajedno čine Val, kompletan krug.

Prvi ritam je tečni, ritam u kojem istražujemo što nam zapravo treba, u kakvom je stanju naše tijelo i za kojim pokretima čezne. To je kao da svakim pokretom pitate tijelo što mu treba i svakom impulsu koji se javi kažete DA – mekano, prepuštajući se bez napora, uključujući apsolutno svaki komadić svog tijela.

Drugi ritam je staccato, ritam u kojem počinjemo istraživati granice; fizičke granice svog tijela, kao i granice između mene i plesnog partnera. Pokreti postaju oštriji, definiraniji, imaju jasan početak i kraj.

Treći ritam je kaos, ritam u kojem se granice i uvjerenja koje smo definirali raspadaju, gdje puštamo da se tijelo kreće nepredvidljivo i nekontrolirano, gdje polako dozvoljavamo da nas ples sve više obuzima, tako da ne stvaramo mi ples, nego ples pokreće nas.

Četvrti ritam je lirski. Kada dovoljno dugo ostanemo u kaosu i ispraznimo glavu i tijelo od suvišnih sadržaja, u jednom trenutku naš ples postaje lakši, autentičniji, potpuno NAŠ. Gabrielle Roth je lirski nazivala plesom naše duše, plesom koji smo rođeni plesati. Nekad nas lirski odvede u stanje poput transa, u kojem vanjski svijet nestaje, nekad nas čini laganima i razigranima poput djece, nekad nam otvara tijelo, um i srce do granica koje nismo mogli ni zamisliti…

Zadnji ritam je duboka tišina, mjesto integracije svih prethodnih iskustava. To je ritam u kojem postupno usporavamo, tražeći ples koji je ispražnjen od naših osobnih priča, od ego tripova i napora. Ritam u kojem osjećamo da smo povezani s nečim što je veće od nas.

Radiosarajevo.ba: Na koji se način odvija radionica Pet ritmova?

Mahić:  Budući da u Pet ritmova ne postoje zadani koraci i koreografije te da ples ne služi pokazivanju, nego samo vlastitom istraživanju, na ovu radionicu može doći bilo koja odrasla osoba zainteresirana za vlastito tijelo i duh. Prethodno plesno iskustvo, godine, težina, spol ili zdravstveno stanje nisu kriterij za sudjelovanje. Na radionici voditeljica daje okvir plesnom istraživanju svojim sugestijama i laganim zadacima vas vodi u istraživanje svakog ritma. Neki ritmovi će vam dolaziti lako i prirodno, a neki će vam biti teži, izazivat će otpore. Npr. ako su vas kroz odrastanje dosta ismijavali ili plašili, bit će vam možda teško opustiti se u ritmu kaosa ili lirskom ritmu, i bojat ćete se gubitka kontrole ili ismijavanja. Ako ste odrastali u obitelji gdje je bilo agresije, možda će vam biti teško pustiti iz sebe snažan i moćan pokret ili će vam biti teško opustiti se i omekšati, vjerovati sebi i plesnom partneru.

Sve što ste u životu proživjeli, doživjeli ste u ovom tijelu koje imate sada. Vaše tijelo zna kako je biti bespomoćna beba, kako je zaljubiti se onako pubertetski po prvi put, kako je to biti ponižen ili pohvaljen, kako je biti s ljubavlju zagrljen ili hladno ignoriran…

Trenuci u kojima osjećate otpor su dragocjen materijal za daljnje istraživanje, nipošto razlog da stanete s plesom. Krajnji cilj, kroz godine istraživanja, je da vam svaki ritam postane domaći, prirodan jer ste rođeni s kapacitetom za sve njih. Ovaj ples jednostavnim kretanjem tijela može uzburkati priče koje ste možda davno zaboravili i može podići različite “taloge” u vama. Ali kako kaže stara poslovica – ako nema blata, nema ni lotosa. 

Radiosarajevo.ba: Da li je muzika neophodna da bi se ljudsko tijelo izrazilo kroz ples?

Mahić: Moje radionice su prvenstveno istraživački laboratorij, a ne samo plesaonica na koju se dođete dobro zabaviti. Iz tog razloga muzika je samo (važna) podrška procesu, ali nije smisao radionice. Povremeno radimo plesne vježbe bez muzike, upravo zato da otkrijemo koji je naš unutarnji impuls ako nam ga nitko izvana ne diktira. Zabavnije je nego što zvuči. Svojim plesačima uvijek ponavljam – nakon radionice moja muzika i ja idemo kući, zato nađite ritam u sebi, koji možete kontaktirati i kad muzike nema, kad vas nitko izvana ne ohrabruje. Zatvorite vrata svoje sobe i plešite! Plešite dok kuhate kavu ili ručak. Razgibajte se dok čekate autobus, duboko dišite i omekšajte koljena i vrat dok stojite negdje u redu… Ples je cijelo vrijeme prisutan, to nije forma rezervirana samo za pozornicu.

Radiosarajevo.ba: Na koji način prepoznajete ljudsko iskustvo u nečijem tijelu?

Mahić: Iako se naša tijela neprekidno obnavljaju, rastu i stare, u osnovi je ovo tijelo koje sada imate isto tijelo koje ste imali u majčinom trbuhu ili u prvom razredu osnovne škole. Iako se ne možete sjetiti svih iskustava, ta iskustva “znate” tijelom. Naš je mozak puno više od racionalnog arhiva svih sjećanja, neki dijelovi mozga su rezervirani isključivo za naše instinkte, emocije i senzacije. Ne zaboravimo da, iako visoko razvijeni, ipak pripadamo vrsti sisavaca i da s njima dijelimo mnoštvo načina reagiranja. Jeste li znali da janje koja majka ne poliže u roku sat vremena nakon što se ojanjilo, normalno odraste, ali se nikad ne nauči igrati s drugom janjadi? Slično tome, djeca kojima nedostaje bliskosti s majkom, simptome toga nose cijeli život.

Vrste kontakata koje smo imali ili koji su nedostajali, lijepa ili ružna iskustva, oblikuju našu psihu koja je neodvojiva od našeg tijela, a tijelo od rođenja reagira nagonski – opušta se i hrani pozitivnim iskustvim a pokušava se obraniti od negativnih. Bez obzira gdje žive i kojoj kulturi ili spolu pripadaju, sva će tijela slično reagirati na iznenadan glasan zvuk (grčenje, podizanje ramena, širenje očiju….) ili na zagrljaj voljene osobe (opuštanje, toplina, radost…).

U svom radu izbjegavam univerzalne definicije što koji dio tijela predstavlja, to je važno da svatko istraži za sebe – što znači ako su mi ramena povijena (teško je zamisliti da je to osoba koja živi punim plućima, zar ne?), ako mi je trbuh stalno stisnut (osjećam li da je svijet sigurno mjesto i da sam ja OK?), ako je zdjelica stegnuta(smijem li uživati bez obzira na druge?), ako ruke beživotno vise (gdje je moja snaga i asertivnost?)… Čim ih počnete pokretati, odgovori će doći.

Radiosarajevo.ba: Kako nas ples može izliječiti?

Mahić: Sve što radite u životu će se na neki način vidjeti i u ovoj vrsti plesa. Neki od nas su toliko preokupirani drugima da i u plesu stalno “brinemo” o plesnim partnerima – jesu li dobro, je li im naš ples naporan i sl. Drugi su možda toliko opsjednuti sramom i osjećajem manje vrijednosti da se nikako ne usude prepustiti plesnom istraživanju. Treći su možda navikli da vrijede samo ako su odlikaši pa se svim silama trude napraviti ovaj ples kako treba, iako ovdje nema petica ni jedinica ni forme koju treba zadovoljiti. Koliko je plesača, toliko je različitih priča. A jedna od najčešćih priča s hepiendom koje čujem na radionicama počinje tužnom rečenicom: “Ja zapravo ne znam dobro plesati.”

I kao što se vanjski život reflektira u plesnoj dvorani, događa se i obratno. Kada u ples po prvi put uključimo nešto što je za nas netipično i shvatimo da je osjećaj dobar, to nam iskustvo polako postaje dostupnije svaki dan. Kroz godine rada sam vidjela brojne sramežljive i nesigurne ljude kako kroz ples postaju snažniji i samouvjereniji, superžene i supermuškarce koji na plesu osjete da ne moraju uvijek biti najnaj i počinju omekšavati i prihvaćati i vlastite mane, menadžere s kravatama kako se nauče igrati… Ne postoje život u plesnoj dvorani i stvarni život. Sve je to stvarno.

Radiosarajevo.ba: Šta možete preporučiti našim čitateljima – postoje li neka jednostavna pravila kojih se dobro pridržavati?

Mahić: Glavno pravilo je – poštujte i volite i sebe i druge. Sebe poštujete tako da pratite vlastiti ritam, ne povrijeđujete tijelo pokretima koji mu ne odgovaraju i idete svojim tempom. Izazov je riskirati i malo prijeći preko ruba poznatog i uobičajenog, a da se pri tome nepotrebno ne forsirate. Nekad je taj prelazak preko ruba ogroman skok u nepoznato, a nekad samo malo umočimo nožni prst. To je sve OK.

Druge poštujete tako da ih tokom radionice ne ometate pričanjem, tako da cijelo vrijeme osjećate da ste dio grupe i da ne ometate tuđe plesne procese. Isto tako, u plesnom paru riskirate i pratite svoje impulse, ali ako vam partner daje jasne znakove da mu to ne odgovara (npr. fizički dodir ili velika blizina), to poštujete i zajedno pronalazite ples u kojem oboje dobivate ono što vam treba. Nitko nije kriv zato što nešto treba ili ne želi.

I ne znam je li to pravilo, ali je svakako savjet: budite znatiželjni. Svaka emocija, uvid ili pokret koji vam se jave dočekajte sa znatiželjom, koliko god neobični bili: u plesu ništa ne osuđujemo i ne hvalimo. Ovaj ples ne služi tome da postanete bolji, nego da uvidite da već jeste dobri i da svaki dio koji ste odbacili ili zaboravili može biti iscijeljen – vraćen cjelini.

Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena.