Intervju za e-magazin Refresh Your Life, objavljen na RYL
Enesa Mahić je licencirana učiteljica plesa 5Ritmova i terapeut. Već deset godina istražuje međusobni odnos tijela i psihe, od tjelesno orijentirane psihoterapije, preko 5Ritmova, do rada s traumom. Upoznala sam je u Beogradu prije par mjeseci na radionici 5Ritmova Eros i Srce, i s njom je uvijek neizvjesno kamo i kako će se razvijati sam proces plesa, dokud ćemo stići. Njene radionice su prije svega istraživački laboratorij, naglasak nije na muzici nego na unutrašnjem impulsu koji svaki plesač/ica nosi u sebi. Ali, naravno, muzika je neizostavan dio radionice. Ova šarmantna žena smatra da ples nije rezerviran samo za scenu i pozornicu, već da se može plesati dok se kuha kava ili ručak.
“Ritam svake osobe je poput njegovog ili njenog otiska prsta. Način na koji se ljudi kreću je oblik njihovog postojanja. Budući da smo složena bića možemo se umiješati u žestoku mješavinu ritmova poput tečnog/ kaosa, lirskog/staccata, duboku tišinu ili u neku drugu kombinaciju”
Gabrielle Roth, autorica plesa Pet Ritmova.
Šta je za tebe ples 5Ritmova i kada si ih počela prakticirati?
5Ritmova Gabrielle Roth sam upoznala krajem 90-ih i za mene je to jedna od najjednostavnijih i najdubljih mapa za samospoznaju koje sam ikad upoznala. Praksa slobodnog plesa koja ima vrlo jasan okvir, no dovoljno širok da se izbjegne dogma; optimalna kombinacija dubokog rada i zabave; praksa koja protresa tijelo, stvarajući time tektonska pomjeranja u srcu i umu; portal do stanja u kojem nijedan dio mene nije odcijepljen od drugih.
Kako dolazimo do središta sebe plešući?
Ples sam po sebi nije garancija samospoznaje, važna je namjera. Svatko u plesnu dvoranu dolazi s drugim ciljem: netko u plesu vidi vrstu fitnessa, netko traži priliku za flert, netko želi osjećajnu katarzu, a nekome je plesna dvorana mjesto ekstaze i spoznaje. Vjerujem da je u svemu što radimo namjera ta koja određuje smjer – priprema obroka, vođenje ljubavi ili razgovor s nekim tko nas plaši, također mogu biti put u središte sebe ako im pristupamo kao duhovnoj praksi. Ples 5Ritmova je praksa koja podjednako komunicira s našim tijelom, osjećajima, umom, dušom i duhom. Ples bez zadanih koraka nas beskompromisno suočava s onime što se u nama uistinu događa, otapa nam maske i slama uvjerenja, pomaže da otpustimo kontrolu, krutost tijela, srca i uma. Suočava nas sa svime što si ne želimo priznati da jesmo i da otpustimo sve što nismo. Uči nas da se naučimo smijati vlastitoj slijepoj identifikaciji s komadićima sebe. I ako imamo sreće i predano plešemo dovoljno dugo i dovoljno duboko, poklanja nam povremena iskustva prepuštanja plesu koju je veći od nas, trenutke u kojima ne plešem JA, nego ples pleše mene.
Je li lako shvatiti šta je ono što nas određuje, tko smo MI?
Ako tražim konačni odgovor na to pitanje, nije nimalo lako.
Ako se fokusiram na to tko sam SAD i OVDJE, te se pomirim s time da najvjerojatnije nikad neću dobiti kompletan odgovor, postaje mrvicu lakše.
Tko je Enesa Mahić?
Mnogo je fragmenata s kojima se mogu identificirati: strpljiva sam majka, strastvena plesačica, putnica zaljubljena u svijet i prirodu, terapeutkinja koja je zahvalna na prilici za rast… No isto tako sam i sebična, lijena, hladna, oštra… Obje strane su podjednako istinite i obje strane su samo površina mene. U rijetkim trenucima mi je dano da osjetim da ispod ovog tijela i osobne povijesti postoji ne-ja koje je čisti ritam, energija i pulsacija, bez ega. No ego se vrlo brzo pobrine da se vratimo u crno-bijele priče 🙂
Kao što reče Walt Whitman, jedan od omiljenih mi pjesnika (s kojim slučajno i dijelim rođendan): “Proturječim li sebi? Onda u redu, proturječim sebi. Golem sam, u meni su mnoštva.”
Koje je tvoje prirodno stanje – PLES ili stanje MIROVANJA? Ili je to isto?
U živom tijelu nikad ne postoji stanje mirovanja — od trenutka rođenja do trenutka smrti, mi neprekidno dišemo, naše srce desetljećima ne prestaje kucati, stanice se obnavljaju, crijeva probavljaju, tekućine kolaju tijelom, um skakuće s misli na misao, emocije nas obuzimaju ili napuštaju… Mijenja se samo ritam — nekad smo mirniji i introspektivniji, nekad žešći i silovitiji, no ples je uvijek prisutan. Vještina je znati se prepustiti promjeni ritma, umjesto da se uvijek držimo sigurnog i poznatog.
Kada kroz ples zaroniš u sebe, osvještavaš li i dolaziš do onog najboljeg/najgoreg dijela koji ti nedostaje?
Ne vjerujem u podjelu na najbolje i najgore dijelove. Mi ljudi smo toliko opsjednuti ocjenama i izborima: dobro/loše, tijelo/duh, ekspresija/introspekcija, mi/oni… Neke prakse nas uvjeravaju da trebamo aktivno transformirati svoj negativitet, druge da je dovoljno prihvatiti sebe s manama, no mene u radu uvijek zanima ZAŠTO smo takvi kakvi jesmo, ne zanima me ocjenjivanje i težnja imaginarnim idealima.
Ako npr. u plesu izbjegavam kontakt, besmisleno je stavljati ocjenu na to (loša sam jer bih trebala biti otvorena za druge ili dobra sam jer to pokazuje da nikog ne trebam) — stvarno pitanje je ZAŠTO me ples vodi tamo. Zašto smo okrutni, zašto smo nesebični, zašto smo ljubazni, zašto smo lažljivi…? Moje je iskustvo da kada tzv. najgore dijelove gledamo na taj način, s dubokim interesom, obično otkrijemo da iza njih postoji stvarna bol čije zacjeljenje dovodi do spontane promjene negativnog ponašanja. Meni je ples prečica do istine, ogledalo za trenutnu stvarnu Ja i pokazatelj smjera promjene — a obično je promjena u onom smjeru kojim mi se najmanje ide.
Kada kažem 5Ritmova, koji ti ritam prvi pada na pamet: tečni/flowing, stakato/staccato, kaos/chaos, lirski/lyrical i duboka tišina/stillness?
Kad kažem 5Ritmova, uvijek mislim na Val, cjelovitu sekvencu svih 5Ritmova. Svaki ritam nosi učenja bez kojih bih bila nepotpuna. Grčevito držanje za jedan ritam koji mi je najugodniji stvara neravnotežu, kao što bi boravak u predivnom vječnom ljetu na koncu doveo do suše i propadanja. Ego voli čvrste definicije i ne voli biti rastegnut preko svojih granica — zato je tu Val, gimnastika za svaki dio našeg Ja.
Kroz koju tvoju radionicu bi osoba mogla osvijestiti tko je, ustvari, ona?
5Ritmova su praksa, a praksa znači spremnost da se godinama uvijek iznova pojavljujemo u plesnoj dvorani s umom početnika. Jedna radionica nikako nije dovoljna ako nam je krajnji cilj samospoznaja. Svaka radionica nam može pokazati komadić onoga što jesmo, no beskorisno je poistovjetiti se s djelićem slike. Pema Chödron je napisala: “Ako želiš spoznati ono što je neuništivo u tebi, moraš se uvijek iznova izlagati razaranju.” Za mene je to esencija svake psihološke ili duhovne prakse. Predlažem da probate ples 5Ritmova i ako vas dira, posvetite mu se jedno vrijeme redovito. Ako ne, tragajte dalje dok ne nađete praksu koja rezonira s vama.
PIŠE: Anima Mundi