Radionica plesa 5Ritmova u Banjaluci

enesa5

Intervju za portal Nezavisne novine

Ples ne djeluje pozitivno samo na tijelo, nego pokreće svaki dio našeg bića – od senzualnog do duhovnog, kaže u intervjuu za “Nezavisne” Enesa Mahić, licencirana učiteljica plesa 5Ritmova i terapeutkinja, koja će voditi radionicu u Banjaluci 25. juna u prostorijama OŠ “Jovan Cvijić”, a prijave su do 20.juna. “Prednost plesa, za razliku od trčanja, bicikliranja ili šetnje, jeste u tome da nas lakše navede da otpustimo kontrolu, lakše osjećamo svoje emocije”, ističe Mahićeva.

NN: Šta je to 5Ritmova za one koji bi na radionicu došli prvi put?
MAHIĆ: 5Ritmova su plesna metoda čiji je cilj više samorazvoj i otkrivanje sebe nego usavršavanje ili učenje plesnih koraka. Manje je važno kako izgleda naš ples koliko ono što se događa u nama dok ga plešemo. Ples je u ovom slučaju zabavan, lagan i intenzivan alat za dublje upoznavanje sebe. 5Ritmova je otkrila Gabrielle Roth i oni predstavljaju pet načina kretanja, pet različitih vrsta energija ili pristupa životu; složeni u sekvencu čine val 5Ritmova. Svaki ritam nas uči nečemu: mekoći, snazi, prepuštanju, igranju, prisutnosti… Ovisno o našem karakteru i odgoju, neki ritmovi nam dolaze lakše u tijelo, a neki su nam jako nepoznati ili zastrašujući. Ako smo npr. cijeli život navikli biti jaki, čvrsti i nesalomljivi, može biti pravo olakšanje (ili šok) prepustiti se fluidnom tečnom ritmu i osjećaju da barem na plesnoj radionici ne moram ništa i nikoga nositi na leđima. Ako smo npr. odrasli u obitelji u kojoj smo uvijek morali biti tihi i pristojni, našoj duši i tijelu treba ravnoteža kroz otkrivanje vlastite snage, glasnoće i intenziteta. Kako kroz redovitu praksu plesa naše tijelo postaje protočnije i uči propuštati koz sebe bezbroj različitih pokreta i priča, tako i naše srce postaje “elastičnije”, lakše podnosi promjene osjećaja, ne boji se onoga što nosi u sebi. Učimo da je svaki osjećaj OK ako ga prihvatimo i izrazimo, da je podnošljiv i prolazan.

NN: Na koji način se manifestuju potisnute emocije i traume u tijelu i kako plesni pokret može da pomogne na putu ozdravljenja?
MAHIĆ: Apsolutno svaka emocija koju smo ikad doživjeli se desila u ovom tijelu i tijelo nam je zato potrebno da prođemo i kroz emocije u kojima smo zapeli. Sjećate li se osjećaja u tijelu kada ste ludo zaljubljeni? Što prođe kroz tijelo kada se prestrašite ili razbjesnite? Kakav je osjećaj tuge kada joj ne date da se pokaže, a kakav kad se isplačete? Svaki osjećaj traži svoju ekspresiju, no nekada zbog traumatične situacije ili odgoja ne uspijemo izraziti svoju instinktivnu i emocionalnu reakciju i ona ostaje zarobljena u tijelu u obliku kroničnih napetosti, psihičkih blokada, migrena ili psihosomatskih bolesti. Npr. ako smo odrasli u obitelji u kojoj se nije toleriralo otvoreno pokazivanje tuge ili ljutnje, kroz odrastanje naučimo zaustaviti taj osjećaj, “progutati” ga, ali taj neizraženi osjećaj nema kuda i ostaje zarobljen u tijelu. Osvještavanje tog procesa zadržavanja osjećaja, a zatim otvoreno tjelesno izražavanje u terapiji onoga što u djetinjstvu nismo mogli ili smjeli (suze, vikanje, odgurivanje, izgovaranje NE…) postupno dovode do većeg stupnja samoprihvaćanja i opuštenosti. Polako učimo voljeti sebe bez obzira na vlastito emocionalno stanje. Osjećaji koji su nas plašili postaju poznati i bezopasni.

NN: Šta je tjelesno orijentisana psihoterapija kojom se bavite u Zagrebu?
MAHIĆ: Tjelesno orijentirana psihoterapija je grana psihoterapije koja u uobičajeni psihoterapijski rad na emocijama i stavovima uvijek unosi i istraživanje međuodnosa tijela i psihe. Riječ je o terapiji u kojoj se ljude ohrabruje i uči da u sigurnim uvjetima do kraja kroz tijelo izraze do tada zadržane i zabranjene emocije kako bi došli do snažnijeg i življeg dijela sebe. Danas na svijetu postoji veliki broj tjelesno orijentiranih pristupa, no svima nam je u korijenu rad Wilhelma Reicha, prvog ozbiljnog istraživača međuodnosa tijela i psihe. Reich je vjerovao da je uzrok svih neuroza nesvjesno zaustavljanje protoka životne sile kroz tijelo i otkrivao je načine kako otpustiti blokade koje tijelo neprekidno stvara. Metoda koju sam učila sedam-osam godina se zove Core Energetics.

NN: Šta očekujete od radionice u Banjaluci?
MAHIĆ: U Banjaluci smo kolege i ja prije nekoliko godina redovito održavali plesne radionice i oduševila me energija lokalnih plesača. Iako je velikoj većini to bio prvi susret s plesom 5Ritmova, dali su se u ples cijelim srcem i dušom. Bilo je puno strasti, ranjivosti, užitka i radosti – nadam se sličnoj atmosferi i ovaj put. Na radionici 25. juna plešemo 5Ritmova, bez elemenata drugih metoda. Većini ljudi strašno privlačno zvuči ideja tjelesne psihoterapije ili rada na emocijama, ali da bismo uopće mogli dublje ući u osjećaje, moram dobro osjećati vlastito tijelo, moramo znati lako utjeloviti svako stanje u koje ulazimo – od dosade do ekstaze – i za to je ples najbolji alat koji poznajem. Radionica će biti prilika da duboko zaronimo u pokrete svog tijela i iznenadimo se onime što naše tijelo želi i može. Tko zna, možda se čak i oduševimo sami sobom!

NN: Imate sina, koliko je u najmlađem uzrastu važno ispoljavanje emocija i kako učiti djecu da ne potiskuju osjećanja?
MAHIĆ: Uvijek mi je zanimljivo vidjeti kako većina roditelja neće očekivati od trogodišnjeg djeteta da nosi 20 kg u rukama jer znamo da dijete nije tjelesno dovojno snažno za to, niti ćemo očekivati da zna rješavati matematičke jednadžbe jer mu um u toj dobi još nije dovoljno zreo za to. No iz nekog razloga očekujemo da to isto dijete na osjećajnoj razini ima zrelost odrasle osobe – da razumije što osjeća, da se zna samo utješiti, da zna dijeliti svoje stvari, da mirno riješi svoje frustracije, da se ne plaši zamišljenih stvari, da zna kontrolitrati agresivne impulse… Kao i za svaki drugi dio odrastanja, važno je dijete podržati i dati mu vremena da osjećajno sazrije. Prvi korak je, naravno, da smo mi kao roditelji dovoljno opušteni kad se radi o našim osjećajima. Ako je nama prihvatljiva naša tuga, ljutnja, strah, radost moći ćemo i djeci objasniti što su ti osjećaji koje osjećaju i dati im prostora da ih izraze na siguran način, a da istovremeno možemo postaviti granicu za ponašanje koje je neprihvatljivo (npr. OK je da je dijete ljuto, glasno i nezadovoljno i to mu jasno kažemo, ali mu ne dopuštamo da vrijeđa ili fizički napada druge). Izuzetno je štetno djetetu pokazivati da ne valja zato što nešto osjeća – uobičajeni primjeri su zabranjivanje plakanja (pogotovo dječacima), ismijavanje kada dijete izražava neki osjećaj ili govorenje “kako si ružan/na kad se ljutiš”. Dijete time dobiva osjećaj da nešto s njim nije u redu i stvara se kronični sram ili frustracija.

Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena.