Roditeljstvo, psihoterapija, meditacija i zahvalnost

 

MAJČINSTVO*, PSIHOTERAPIJA, MEDITACIJA I ZAHVALNOST

članak za portal zivim.hr

 

*Pišem iz pozicije majke jer drugu ne znam, ali vjerujem da je tekst primjenjiv na sve roditelje.

 

 

Jeste li čuli za izraz mom-shaming? Ako i niste, sigurno ste se susreli s njim.

Znate ono: ako si rodila prirodno – šta sad, hoćeš medalju za to?! I moja je baba na polju rađala;

ako si rodila na carski ili s epiduralnom – ne misliš na svoje dijete, brineš samo da tebi bude lakše;

ako ne dojiš – kakva si ti nemajka, jel’ to da ti se grudi ne objese?;

ako dojiš – nemoj slučajno predugo ili u javnosti;

ako si njegovana majka koja pazi na izgled – sigurno ti drugi odgajaju dijete dok si ti u teretani ili kod frizera;

ako se nisi mjesecima našminkala jer su ti se prioriteti promijenili  – kako si se samo zapustila, strašno nešto, ne bi me čudilo da te muž ostavi…

 

Uvijek netko ima mišljenje kako možeš i trebaš biti bolja nego što jesi, uvijek netko na internetu postavlja letvicu još malo više. Molim vas, nemojte tako shvatiti ovaj tekst. Znam da je majčinstvo naporno i da većina nas radi najbolje što može. Razlog zašto pišem ovaj tekst nije da pokažem kako bi trebalo, nego da ponudim temu za razmišljanje.

 

Zadnjih godina se sve više može čuti o osjećajnoj i psihološkoj strani odgoja, kako i zašto se treba prema djeci odnositi s poštovanjem, kako odgojiti emocionalno zdravo dijete itd. No pitanje na koje se prerijetko osvrćemo je: kako biti roditelj kojem to stvarno ide?

Ako mislite da imam lagano rješenje, uštedite si vrijeme i nemojte dalje čitati 🙂

*****

Krenimo od par očiglednih stvari: djeca uče iz primjera. Znam, znam, već ste to čuli, svi to kažu… No istina je da ako djeca od malena gledaju roditelje koji su istinski mirni, prisutni, puni poštovanja i suosjećajni, praktički nemaju drugog izbora nego usvojiti takav način pristupa problemima. Možda je naše dijete temperamentnije od nas, ali šablonu ponašanja uči iz onoga što vidi, a ne iz onoga što bismo mi htjeli da radi. Ako hoćeš da te dijete kasnije u životu sluša, slušaj ti njega, čak i dok priča o igrici koja tebe ne zanima, postavljaj pitanja, pokaži da slušaš i kad god možeš, saznaj nešto o osjećajnom svijetu svog djeteta.

 

Isto tako, ne očekuj da dijete ima emocionalnu zrelost odrasle osobe. Kao što ne bismo trebali očekivati od 5-godišnjaka ili 14-godišnjaka da ima tijelo odrasle osobe te istrči maraton ili da ima intelektualni kapacitet 35-godišnjaka, nema smisla očekivati ni da su u stanju emocionalno zrelo vidjeti svaku situaciju. Još uvijek odrastaju, čak i ako su već viši od nas. Treba im podrška da sazriju.

 

Što nam može pomoći da pri tome ne izludimo i ne puknemo?

Mogu samo podijeliti što pomaže meni i možda nekoga neki komadić te priče nadahne. Ova tri segmenta o kojima pišem su u mom životu nerazdvojna, jedan drugog podupiru i rastu jedan iz drugog, a odvajam ih radi lakšeg razumijevanja.

 

1. PSIHOTERAPIJA

Psihoterapija nije nešto na što kreneš tek kad više ne možeš funkcionirati. Psihoterapija je vrsta osjećajno-mentalne higijene: prepoznavanje onoga što zagađuje život meni i mojoj obitelji i učenje otkud to dolazi i kako da to očistim.

Kroz vlastitu psihoterapiju počnemo prepoznavati zašto imamo toliko neutemeljenih strahova i briga koje prenosimo na djecu; zašto nam jedno dijete izaziva bijes i s njim lakše izgubimo strpljenje, a drugo stalno štitimo i mislimo da ništa ne može samo. Prepoznajemo kako očekujemo od svog djeteta da ispuni naše neostvarene potrebe za podrškom i ljubavlju, prepoznajemo da želimo savršeno dijete kako bismo dobili potvrdu kako smo sjajne majke i razočarava nas kad to ne dobijemo…

Prepoznajemo da nas dijete podsjeća na bivšeg muža ili mlađu sestru s kojom smo imale konflikte i da dio naših emocija prema djetetu zapravo potječe iz tog izvora. Prepoznajemo gdje ne želimo preuzeti odgovornost za sebe i svoje odluke.

 

No ono najvažnije je: u psihoterapiji sam ja ta koja dobiva podršku i to je mjesto gdje mogu biti takva kakva jesam. Mogu izraziti svoje osjećaje, izvikati se i isplakati, biti nezrela, dodirnuti one dijelove sebe koje me strah i priznati da imam. Psihoterapija nije metoda koju primjenjujem i vježbam pred ogledalom – psihoterapija dubinski mijenja mene i ta nova ja polako otkriva da ima opciju reagirati drugačije.

 

2. MEDITACIJA

 

Meditacija na koju mislim nije sjedenje prekriženih nogu uz mirisne štapiće niti beskrajno ponavljanje mantri kako bismo upali u ekstatično stanje. Meditacija je jednostavna (ali ne i lagana) praksa, a to znači da se uči i ponavlja, ponavlja, ponavlja dok ne postane dio nas, tako da njene dobrobiti možemo u svakom času dosegnuti ako nam zatrebaju.

Zamislite da se nalazite na pozornici na kojoj se odvija drama. Neki viču, neki plaču, , neki sjede zureći u prazno, nešto se upravo glasno razbilo iza kulisa, iz kuhinje dolazi dim, a pas žvače nešto što ne smije. Stresne situacije su upravo to, drama čiji smo mi akteri i čini nam se da se sve događa istovremeno.
Zatim zamislite da možete napraviti par koraka unatrag i s pozornice se spustiti u gledalište. Vidjeti to što se događa kao dramu, a ne stvarnu situaciju. Zainteresirati se, ali bez velikog emocionalnog angažmana. Zapitati se: je li to što vidim i osjećam stvarno istina?

Meditacija nakon nekog vremena postaje upravo to. U svakom trenu možemo zakoračiti unatrag i promatrati. Možemo osjetiti da imamo svoj gušt u tome da sudjelujemo u drami, gušt u tome da smo žrtva ili agresor, osjetiti da u svakom trenutku postoji više opcija, osjetiti da je ovaj dio koji promatra uvijek veći od onog koji je na pozornici.

Na primjer, po tisućiti put kažem kćeri da iznese smeće i ona zakoluta očima. Drama je već dosadno predvidiva: ja viknem, ona odbrusi ili duri se, ja je kaznim itd. Dosadno, poznato i zapravo neplodno.
Što će se desiti ako stanem, udahnem-izdahnem i dam si vremena osjetiti sve što prolazi kroz mene? Umor, osjećaj nepodržanosti, želju da se samosažalijevam, želju da je kaznim ili udarim, zavist što je tako mlada i bezbrižna, strah da ako je ja ne naučim odgovornosti, bit će joj kasnije teško u životu… I što ako svaki od tih svojih dijelova gledam kao likove na pozornici, ne shvaćam ih preozbiljno i ne reagiram iz njih? Ako istovremeno u srcu čvrsto držim namjeru da neću povrijediti ni sebe ni drugu osobu? Koje opcije se tada otvaraju?

Stara poslovica kaže da kad god osjećaš da imaš samo dvije opcije, obavezno izaberi treću. Praksa meditacije ih otvara bezbroj.

 

3. ODGOVORNOST I ZAHVALNOST

 

Za mene je odgovornost prema sebi i drugima temelj zdravog funkcioniranja. U ovom slučaju to znači: majčinstvo je bilo moja odluka. Da, ja sam ta koja je htjela biti majka i moja je odgovornost pomoći svom djetetu da odraste kao čim zdravija osoba. Ono mi zbog te odluke ništa ne duguje, ni dobre ocjene, ni uspjeh u životu, ni poštovanje samo zato što sam ga rodila. Nisam žrtva majčinstva. Kao i u svakom poslu koji izaberem, u majčinstvu postoje izazovi i moja je odgovornost da ih svladam i naučim. Nabijati djetetu na nos to koliko sam novca i vremena potrošila na njega ili ga okrivljavati zbog toga što se ja brinem/ljutim je potpuno besmisleno. Ja sam odrasla osoba i majčinstvo je moj izbor. (Ako osjećam da nisam odrasla osoba i majčinstvo nije bilo moj izbor, vraćam se na korak 1 i krenem na psihoterapiju :)).

 

Moja mlađa sestra je teško oboljela vrlo brzo nakon svog rođenja i posljedice njene bolesti su ostavile trag na svakom članu naše obitelji. Svijest o tome što znači živjeti s bolesnim djetetom je dovela do toga da zdravlje svog sina nikad ne doživljavam kao normalu, nego kao dar. Možda nekome to zvuči suludo, ali zdrave ruke, noge, oči, srce ili govor mog djeteta su za mene čudo na kojem sam zahvalna.

Osvještavanje toga da je život svakog bića, pa i mene i mog sina, jako krhak, iz temelja mijenja način kako mu pristupam. Ako kažem ili napravim stvari za koje osjećam da nisu bile OK prema mom djetetu, uvijek mi pomogne ako si postavim pitanje: «Što ako je ovo zadnja prilika da popravim ovu situaciju? Kako bih razgovarala s njim ako nam je ovo zadnji susret?» Meni to pomaže da se usidrim u beskompromisnoj ljubavi. Uistinu, nema toga što bi on mogao reći što bi me spriječilo da ga volim. To ne znači da mu popuštam ili da povremeno ne pobjesnim ili ne podignem glas. I on mi je prije dosta godina rekao: «Čak i kad si jako ljuta na mene, ja osjetim da me ispod toga voliš.» I to je to.

 

Antropologinja Angeles Arrien je imala divnu rečenicu: «Teach yourself joy. / Nauči se radosti.» Doslovno se radi o učenju da promatram lijepe sitnice oko sebe dok mi ne izazovu radost i zahvalnost. A majčinstvo je takav izvor radosti!

Ovog ljeta me sin prerastao i prisjećam se kako je na početku bio malen i kako je dok sam ga nosila, vrh njegove glave bio ispod moje brade (mislim da nijedan roditelj ne zaboravi taj miris), a nožice su dopirale samo do mog pupka. Koja je divota sad vidjeti ovako velikog mladića!

Slušam blesave šale koje non-stop priča i zahvalna sam na iskri koja se u njemu gotovo nikad ne gasi. Dopuštam da me dirne svaki moment u kojem prepoznam kako moj dječak postaje odrasla osoba. Svaki zagrljaj koji dobijem stvarno upijam i zahvalna sam na njemu. Čudesno mi je koliko je različit od mene ili svog oca. Svjesna sam da će za nekoliko godina krenuti vlastitim putem i trenuci koje provedemo zajedno kao obitelj tad postaju još dragocjeniji i ljepši…

 

Sve ovo ne znači da sam kontinuirano u la-la-landu ljubavi, mira i prihvaćanja, nego da je moj unutarnji kompas kroz ove tri dugogodišnje prakse tako kalibriran da se uvijek nakon nekog vremena vrati na njih kad god ga nešto uzburka i izbaci iz ravnoteže. Gravitiram miru. To je temelj na koji se uvijek mogu vratiti.

 

Istina je da je svaki par majka-dijete jedinstven, dubok i kompliciran na svoj način i da svatko treba naći vlastiti način kako će hodati tim putem. Kako izabrati put roditeljstva zbog kojeg se za 30 godina neću sramiti ili kajati.

 

Kako kaže Donna Ball: «Majčinstvo je odluka koju donosiš svaki dan, odluka da ćeš sreću drugog bića staviti na prvo mjesto, da ćeš ga učiti i teške lekcije, da ćeš napraviti pravu stvar čak i kad nisi sigurna što jest ta prava stvar… i da ćeš si opraštati, uvijek iznova, jer si sve krivo napravila.»