Možda je 2019. dobra godina da zakoračimo u svoju snagu i potpuno preuzmemo odgovornost za ono što nam je važno. U našoj samoodgovornosti je sjeme poštovanja i suosjećanja za sav život u nama i oko nas.
Što znači biti odgovoran/na?
Da ne čekam da se zdravlje dogodi, nego da se pobrinem za njega.
Da ne čekam da se ljubav desi, nego da ja budem ta ljubav koja nezaustavljivo rastvara u sebi vlastitu zlobu, zamjeranje, sitno srce i sitni um.
Da ne upadam u malodušnost oko stanja Zemlje, nego počnem poduzimati konkretne korake, npr. prestanem kupovati jednokratnu plastiku. (Nedovoljno? Naravno, ali ako nas milijun odluči napraviti to isto, dogodit će se neka promjena.) Nikad ne znamo kakvu promjenu može potaknuti naš naizgled malen korak.
Da ne kukam oko loših partnerskih, obiteljskih ili prijateljskih odnosa i umjesto toga vidim: kako ja doprinosim toj situaciji? Je li baš sve tuđa greška ili u tome ima i nekih mojih slabosti? Mogu li preuzeti odgovornost da oslobodim svoj život od nehranjivih odnosa i njegujem one dobre?
Da ne žalim što ne znam neki jezik, što ne putujem, što me roditelji nisu slali u muzičku, što nemam talenta za… bilo što, nego dignem dupe i nađem načina da se to desi. Nikad nije kasno. Nikad.
Da budem pošten/a (kad je to postalo demode?).
Da konačno shvatim da su mir i radost mog srca samo moja odgovornost i da ga naučim strpljivo i nježno podržati da postane veliko i elastično.
I najvažnije: da ne provedem život čeznući za tim neuhvatljivim JOŠ koje se nikad ne pretvori u DOVOLJNO, već da prvo pogledam oko sebe i poklonim se pred onim što već imam.
Hvala svima koji ste sudjelovali u mojoj 2018., u plesnoj dvorani i izvan nje.
Hvala, hvala, hvala ✨
Enesa